U težnji za prvotnošću znaka i lapidarnošću oblika nije čudno da se grafičar Pavo Majić okrenuo Mediteranu, na obalama kojega je odrastao, i da je pozvao u pomoć pjesnike, s kojima se mogao približiti ishodišnjim značenjima. I jedan i drugi njegov ciklus svojim motivskim izborima govore o premisama autorova življenja i doživljavanja, ali način izvođenja radova svjedoči o
specifičnoj likovnoj kulturi koja pak nije sentimentalno uvjetovana. Naime, ni svjetlo sredozemlja nije utjecalo na morfologiju i sintaksu Majićevih listova, niti su rukopis ili slikovitost izraza pojedinih pjesnika izravnije uključeni u definitivan izgled njima posvećenih grafika.
Stanovita medijska distanciranost i svijest o potrebi odlučne transpozicije vizualnog predloška unaprijed su uračunati kao pretpostavke strogog kreativnog postupka. Mediteranska simbolika i pročišćenost ipak određuju odnose temeljnih ritmova, a u kombinatorici elemenata možda bismo mogli naći i pitagorejskih ili euklidskih (dakle: opet sredozemnih) prisjećanja. Organske spirale
nautilusove pužnice ili razigrani paralelizmi plavih pruga “mornarske majice” tvore dinamičnu ravnotežu strukturalnoga predznaka. Kadar s kvartetom “riječi” (raspetih između mondrianovskih i sollewittovskih kompozicionih predložaka) izričita je pohvala moru kao konkretnom uporištu oko kojega se okupljaju (inače
apstraktna) znaËenja ljubavi, vi#enja i zamišljanja. Makar neizravna, maritimna je inspiracija dobrodošla i djelatna.
Ciklus pjesnika okupljen je oko protejske uloge hrvatskog barda Tina Ujevića, autora koji doista sintetizira epohe, tvoreći paradoksalnu jednodušnost višeglasja. Likovi velikana riječi poslužili su Majiću kao kadrovi nekog univerzalnog panoptikuma, s time da je warholovska neutralnost (pa i hladnoća) umanjena pristranom i afektivnom funkcijom tekstualnih i proporcijskih intervencija. U živom dijalogu boja i ujednačenih ploha (s naglascima ikoniËke naravi) ostvaren je zanimljiv korelativ poetskih zračenja i značenja.
Tonko Maroević